Snøhetta je jedan od svjetski najpriznatijih arhitektonskih studija. To je i ime jedne od najviših norveških planina. Odsada možete uživati u pogledu na veličanstvenu planinu iz paviljona Snøhetta na planini Tverrfjellet, usred nacionalnog parka Dovrefjell.
Doći tamo vrijedi truda. Krajolik i planine su veličanstveni. Nakon kratkog pješačenja možete sjesti i uživati u fantastičnom pogledu na jednu od najljepših norveških planina, kao i u divnom interijeru koji se sklapa oko vas. Svojom jednostavnošću paviljon Snøhetta nudi izuzetan doživljaj.
Možda se čini nevjerojatnim, ali postoji sličnost između Snøhettine poznate Opere (2008.) u Oslu i malog paviljona u planinama pokraj sela Hjerkinn. Ne govorimo o veličini ili arhitektonskom obliku, ali što se tiče estetskog izraza i odnosa unutarnje i vanjske arhitekture, ove dvije građevine imaju mnogo toga zajedničkog.
Obje imaju jednostavne, ili čiste, vanjske forme koje su oblikovane po logici prezentiranja funkcije zgrade. Kad se u njih uđe, interijer se otvara poput Pandorine kutije, otkrivajući lijepo detaljirane elemente velikog, ali jednostavnog plana.
Možda će paviljon na Tverrfjelletu biti poznat kao i Opera u Oslu. Paviljon je već osvojio svoju prvu nagradu. Prošle godine u studenom Snøhetta je primio nagradu WAF u kategoriji Display tijekom Svjetskog festivala arhitekture (World Architecture Festival ‒ WAF) u Barceloni.
Paviljon je izgrađen kao sklonište za one koji slijede stazu do prijevoja Tverrfjellet. S te točke pruža se veličanstveni pogled na Snøhettu i područje Dovrefjell, s te se pozicije otvara dramatičan krajobraz; ispred vas teren naglo pada i oblikuje udubljenje u krajoliku koje vas odvaja od masiva planine.
Do paviljona se stiže nakon otprilike 20 minuta hoda od parkirališta blizu sela Hjerkinn, usred južne Norveške, na glavnoj cesti između Osla i Trondheima. Nakon šetnje otkrit ćete da je ulazak u paviljon početak avanture: kad stignete na kraj staze (dostupne i invalidskim kolicima) i do vidikovca, pogled na Snøhettu priječi vam paviljon. Vanjski je zid organski oblikovan i poziva vas da uđete, a ući u paviljon čini se prirodnim. Kad otvorite vrata i uđete u paviljon, ispred vas otvara se veličanstven krajolik. To je zaista poseban doživljaj. Kad sam posjetio paviljon, vrijeme je bilo lijepo, ali vjerujem da je iskustvo divno i kad pada kiša ili kad je maglovito.
Prekrasan pogled nije jedini razlog zašto biste trebali odšetati do paviljona na Tverrfjelletu. Prvo, Snøhetta je planina koja je arhitektonskoj tvrtki dala ime i svake se godine zaposlenike poziva na izlet do vrha planine. Drugo, područje Dovrefjel je planinski masiv velike važnosti i simbolike u povijesti Norveške. Kada su Norvežani pisali svoj ustav, stekavši neovisnost nakon Napoleonskih ratova 1814. godine, sudionici su završili sastanak riječima: „Slažemo se i vjerujemo sve dok Dovre ne padne.“
Razlog što planine Dovre imaju simboličku vrijednost njihova je pozicija u središtu južnog dijela Norveške, geografskom području s nekoliko najviših planina u zemlji. Tradicionalno se Dovre smatra središnjom točkom Norveške. To je također i područje obuke za Norveške oružane snage, nekadašnja streljana i bojni poligon, zbog udubljenog terena između kolibe na Tverrfjelletu i Snøhette, koji se i danas koristi.
Arhitektonski gledano paviljon je poseban zbog kombinacije oštro rezanog i jednostavnog vanjskog oblika i razrađenog interijera. Eksterijer se sastoji od čeličnog okvira, tretiranog protiv rđe, koji određuje pravokutnu „kutiju“. Unutrašnjost je organski oblikovana, drveni interijer posjeduje vlastitu originalnost. Vidi se i izvana kad stižete do vidikovca. Interijer je u potpunosti izgrađen od masivnih, drvenih trupaca složenih u organske oblike klupa i zidova koji vas pozivaju da sjednete, naslonite se i opustite.
S druge strane, prema planinskom masivu oko Snøhette, zid je od stakla, od stropa do poda. Iznutra je pogled veličanstven. I to je poanta. Građevina vam daje okvir za prekrasan i dramatičan pogled. Na taj je način uspostavljena veza između duge povijesti pejzažnog slikarstva i Snøhettine moderne arhitekture, što tradiciji dodaje novi štih.
Kontrast između mehanički konstruiranoga čeličnog okvira i ručno izrađenog interijera još je jedan važan aspekt. Interijer je izrađen kao cjelina; izražajnog je i organskog oblika, poput vala u pokretu, smrznutog u trenutku kad je udario u neočekivan čelični okvir. A protiv zimskih oluja pomaže kamin koji visi sa stropa na unutarnjem kraju prostorije kao samostalna skulptura.
Kad doživite ovakve kontraste, možete razumjeti i važnost konflikta između prirode i kulture koju je čovjek stvorio. Paviljon Snøhetta vizualizira taj konflikt, ali i gradi most preko te pukotine. I dopušta vam iskusiti koliko je vrijedan susret moderne arhitekture i obrta baziranih na organskim elementima. Možda Snøhettin paviljon Tverrfjellet ukazuje na novi način zamišljanja, konstrukcije i gradnje nove arhitekture koja bi nam omogućila da budemo cjelovita ljudska bića?